Prošle su tri godine od mog pretpandemijskog putovanja na Filipine i napokon je došao red na još jednu daleku destinaciju – ovaj put indonezijski Bali. I dok se može činiti kao prepotentna ekstravagancija u doba inflacije i još jedne valjajuće krize postoje razlozi zašto mislim da tek odlazak na drugi kraj svijeta može činiti istinski godišnji odmor. Jednom godišnje (a poželjno i više) kao što i sam naziv podrazumijeva godišnji odmor trebao bi biti odmak od svakodnevice – zaborav na dnevne stvari i njima povezane prilike i pojave. Jedno radikalno drugačije iskustvo. I dok možda nije toliko radikalno, iskustvo Balija definitivno je drugačije – i 10 dana brzo se učini kao mala vječnost.
Ima nešto u vulkanskom otočju što odiše nekom praiskonskom energijom koja vibrira kroz zemlju, zrak i ljude. Nešto što govori kako je zemlja blaga majka skrbnica i okrutna maćeha (ili očuh da ne budemo nekorektni). Samo dan prije dolaska na Bali u obližnjem moru u pacifičkom vatrenom krugu treslo se 7 stupnjeva richterovih. Duboko i nedovoljno da bi uzrokovalo više od nekolicine paničnih napadaja tuceta turista. Život na Baliju je visceralan, a nigdje to nije bolje vidljivo nego u prometu. Bali ima vrlo dobro razvijenu mrežu cesta, pa čak i autocesta, ali prevelik broj automobila i motocikala da bi promet funkcionirao po pravilima. Vožnja lijevom stranom samo pojačava dojam kaosa kojim se vozi s torbom u glavi. Obitelji od četvero/ petoro na motoru, ogromni SUV-ji, kamioni - sve u nekom vrtlogu koji začudo ne odnosi ni približno toliko žrtvi koliko bi zapadnjački mozak pretpostavio. Vozi se po principu nemoj ti mene, neću ja tebe. Sve ostalo je dopušteno - dok god se trubi. I bez uzrujavanja. Nema veze što će netko u najboljoj maniri lokalnog HDZ-ovca stati nasred ceste i zablokirati cijeli promet u minijaturnoj uličici – nitko se zbog toga neće uzrujati. Pričekat će se koliko god treba bez da se izusti slovo ili zvuk. Hence, gužve su posvuda, vozi se sporo i to je tako.
Lokalni čovjek miran je i staložen, predan karmi kao ultimativnom mjerilu hinduističke vjere. Uberpristojan i servilan govori engleskim jezikom suvereno kao native speaker, no to ne garantira da ćete ga razumijeti. Samouvjerenost i znanje, iskustvo pokazuje, ne idu često skupa - ako ikada. Ipak i to malo engleskog dovoljno je za razmjerno jednostavnu komunikaciju. Fun fact koji je vjerojarno samo moja opservacija – svi suglasnici zamjenjivi su s P, pa lokalni coffee začas postane kopi. Kopi Luwak najbolje je izbjeći, ali to je već nečija tuđa priča. Reći ću samo da je Bali belly stvaran i mnogi su mu podlegli (srećom ne i ja ovaj put). Nizozemci su štošta ostavili Indoneziji, a osim određenog fonda riječi i kolonijalnu servilnost koja je lokalno pojačana kastinskim sustavom. Servilnost je to koja odrasloj samosvjesnoj osobi čini više nelagodu nego ugodu od veleuvaženog precijenjivanja. Doista, čovjek bi se mogao osjetiti plemstvom na takvom mjestu. Ja, ja ću radije sam nositi svoje kofere, preuzeti svoju hranu, pričekati na red… Nije to bez svoje cijene – cijene prevare i muljanja te pregovaranja. Svaki iole ljubazni i uslužni Balineženin će vas htjeti zavaljati za malo para – simboličnih par eura vratit će određeni dio dostojanstva ili barem naplatiti to uvažavanje. Taksist će vam nabiti neku nepotrebnu cestarinu, vaš cjelodnevni vodič htjeti će vam naplatiti dvostruko vašu sljedeću vožnju, restoran će sakriti punu cijenu i tek na kraju dodati poreze i service charge, a u dućanu ćete se morati cjenkati. Toliko navikle da zapadnjaci ne poznaju vještinu cjenkanja lokalne prodavačice reći će – "price five hundred but lower", pokazujući rukom kako je to samo početna cijena - ne ona prava, ne budite blesavi. Iako ne pričaju o politici i vole sve nacije i sa svima su super, tu i tamo saznat ćete da im od turista nisu omiljeni Indijci, Rusi i Kinezi. Vrli novi svijet doista se mijenja i Zapadnjaci možda nisu toliko omraženi kako se na prvu čini. Kultura Balija čudesan je miks lokalne mitologije, hinduizma, budizma i otočkih običaja tako dekoriranih da je svaki ćošak prepun detalja koji odvlače pažnju. Dojam je da mjeseci ne bi bili dovoljni da upiju tu količinu vizualnih senzacija bez obzira što se motivi ponavljaju. Bali ima više od 20 tisuća hramova što obiteljskih, seoskih, što lokalnih i tzv. mother temples – velikih koji privlače ukupan živalj balijskih otoka u posebnim prilikama. Svaki dan isprepleten je nekom od ceremonija i običaja u kojima se prinosi bogovima, njihovi kipovi i ikone nose u procesijama iz unutrašnjosti na obalu i obratno, slave puni mjeseci i njima povezana božanstva, a postoji i dan kad lokalac ne izlazi iz kuće jer se boji zle kraljice Rangde.
Lokalna mitologija poznaje vrhovno božanstvo Baronga, panteri nalik biće koje je okupilo snage dobra koje su pobijedile zlu demon kraljicu Rangdu (doslovni prijevod: udovica - go figure). U toj borbi dobra i zla našlo se mjesta i za interpolaciju budizma u bizarnoj priči gdje su budisti pomagali balijskim hinduistima u borbi protiv muslimana (Indonezija je dominantno muslimanska zemlja, a Bali je tu iznimka), a zauzvrat su tražili da se dio budističkih običaja uklopi u lokalnu kulturu. Nije neobično da se uz hindustičke ponegdje nađe i budistički iako budista ima iznimno malo.
I premda u tom turistički zasićenom prostoru duhovnost nije lako osjetiti, ono što je sigurno puno lakše je ta povezanost sa prirodom. Ugodna tropska klima, obilje vode i plodne zemlje čini Bali zelenim rajem u kojem je oči teško umoriti. Žubor vode lokalnih rijeka i vodopada, tropska vegetacija toliko gusta da kroz drveće nije moguće gledati i miomirisnost cvjetajućih biljaka ništa drugo je nego relaksacija za gradski mozak i čula. Ono što kod nas zovemo kućnim biljkama tamo je ništa drugo doli drača koja raste bez muke i struke. Dok ovdje jedva održavamo tropske biljke na životu jer em fali vode, a opet ne previše vode, osam sati sunca, al ne direktno, te ova zemlja, te ono gnojivo i ako opstane mi smo sretni; u džungli to je samo još jedna u nizu biljaka koja svojim širokim lišćem zatvara zeleni zid u koji gledate dok ispijate svoju jutarnju kavu s balkona. I cvijeće… iz te vizure samo probijaju boje šarenih cvjetova biljki za koje niste ni znali da cvatu. Jedna od njih je primjerice afričko tulipan drvo (Spathodea campanulata).. koje sa svojim jarko crvenim cvijećem na vrhu krošanja izgleda kao da gori. Ne moram posebno naglašavati da sam iscrpio svoju PlantNet aplikaciju slikama raznoraznog bilja, ali time neću zamarati zalutalog čitatelja. Možda tek samo Plumeriom – ili Frangipanijem.
Miris te biljke ostat će mi duboko usađena kao miris Balija. Možda zato što mi je bila pod prozorom sobe, ali miris te izdržljive biljke tvrde kore, širokih listova i voskastih žutih cvjetova te intenzivnog mirisa mogao bi komotno biti miris žute boje. Frangipani
je posvuda po Baliju, ne zato što je dekorativan nego što se njegovi cvjetovi koriste u religijskim ceremonijama pa gotovo svaka kuća ima svoje stablo. Kadife i margarete nisam očekivao na Baliju, ali eto i njih je bilo. Vegetaciju prati i posebna fauna, ali nju više od bilo koga predstavljaju majmuni. Lokalni majmun zaštićen i štovan, ujedno je i zabava i noćna mora lokalaca i turista. Kradljivi, zločesti, umiljati i smiješni majmuni su must see Balija. Mali lokalni štakori s irokezicama podsjetnik su koliko nismo daleko odmakli od svog iskonskog selfa. Gdje ima turista ima i njih, pa tako i na 1700 metara visokom Mount Baturu, uspavanom vulkanu koji se pohodi noću kako bi se zora dočekala na samom vrhu. Hladan planinski zrak ranog jutra sa suncem iznad oblaka i vizurom koja otkriva oba Balijska vulkana poseban je doživljaj. Istina, podijelit ćete ga s hordom turista, ali to zapravo iznimno malo kvari raspoloženje. I dok svakodnevica nekad izaziva osjećaj da bi se čovjek mogao baciti u aktivni vulkan, začudo taj poriv na tom mjestu neće se pojaviti. Samo ćete se lagano spustiti niz planinu i namočiti noge u termalnim vodama lokalnog spa centra s pogledom na sveto jezero u kojem se nećete moći okupati, ali ćete moći na njemu spaliti svoje bližnje. Što reći, svaka religija je apsurdna na svoj način.
Što se tiče kupanja, Bali ne krase plaže iz snova.. osim što su pješčane većinom su crne od vulkanskog pijeska, s iznimkom onih na poluotoku Uluwatu. Struje su jake i valovi sprječavaju ozbiljnije kupanje, a većinom su pogodne za surfing. Zato je podmorje raj za kupače, bogat koraljima, ribama, kornjačama, delfinima i mantama.. vjerojatno i više, ali ovo je bilo na mom itinereru.
Bucket list plivanje s mantama poseban je doživljaj. Te životinje koje elegantno klize podmorjem u potrazi za planktonom personifikacija su zen življenja. Ni vojske plivača koje jure za njima neće ih uznemiriti ni na tren. U strahu da se ne ponavljam Bali doista jesu senzacija osjetila, osim jednog – nepca. Balijski meni (barem po mom iskustvu) nije nešto zbog čega bi se putovalo na drugi kraj svijeta. Lokalci ne poznaju doručak, ručak i večeru kao zasebne obroke koji su posebno strukturirani. Tamo se jede – jelo. Pa tako za doručak ručak i večeru – nasi, mie i ostali gorengi (čitaj prženi noodles). Turizam je sa sobom donio hrpe različitih kuhinja pa nitko neće ostati gladan ili željan hrane, ali kome se jede talijanska pašta u tropima ili ne daj bože pizza. Veganskih obroka ne fali, smoothiji su dobri, a voća je napretek. Mom nepcu dovoljno. Na Baliju putnik namjernik može probati i snake fruit – kiselo slatkasti plod češnjakastog oblika umotan u koru nalik zmijskoj koži. Nakon te konzumacije spremni ste za transformaciju u Targaryena ili barem remen Ganeshe u obliku kobre. Prema priči lokalnog vodiča Ganesha je sin boga Shive koji je bio jako nestašan i radio nepodopštine dok mu u naletu bijesa, a kako bi ga kaznio, Shiva nije odsjekao glavu. Ostali bogovi su se smilili na nad jadnikom i nagovorili Shivu da dječaka vrati u život, ali im je nedostajala glava. U nemogućnosti da nađu glavu čovjeka nabaviše slonovu glavu i nastade Ganesha. Prilično bizarna priča za boga dobre sreće, uspjeha i mudrosti. Ganesha navodno uklanja životne prepreke, pa vam ovom prilikom zazivam istog u uklanjanju prepreka da posjetite Bali. Isplati se. Pa čak i oteknutih nogu od 20 sati leta. Om swastiastu
Comentarios